Usually, mentioning that I was a part of an Erasmus+ activity serves me as a great conversation starter. Sadly, such conversations don’t last very long because everyone seems eager to know what is so special about spending a certain amount of time in a country you’ve (most likely) never been to, surrounded by people you’ve never met. In 99% of situations where someone asks me this question, I use a cliche answer and tell them that they must experience it themselves to find out. I could start telling them how those experiences brought me out of my comfort zone, made me appreciate what I have back at home, and taught me that I’m too young to be limited by others’ expectations and fear of imperfection. However, knowing what a chatty person Erasmus+ has turned me into, I think that would only serve me as an intro into a very long monologue. Still, Erasmus+ activities did make me go through all these (and many more) personal changes.
The first thing I noticed was how easy-going the people there were and how little they cared about keeping their composure. If you had known me before I came back from my first E+ activity, you would have known how much it would stress me out when things weren’t going according to plan and how much energy I’d always put into looking my best.
I learned that worrying about how I look and imagining all the ways a simple conversation with someone could go wrong usually wastes my energy and imprisons me inside my head. This made me a good listener, which (most of the time) is a great skill, but it also turned me into the person who sits in the last row and barely talks. And if you were a part of an E+ activity yourself, you’d know that it is crucial to verbalize your thoughts and emotions when surrounded by people from different cultures and backgrounds. It took me some time and a couple activities, but thanks to Erasmus+, I can finally talk to everyone and do not need a friend to make an order at the cafe or restaurant.
Moreover, I was always afraid that being me would make me feel ashamed, so it felt great to finally be able to be myself with someone and even better when people liked that person. I guess that’s one of the biggest life lessons Erasmus teaches you – not to look your best, but to be your best, a.k.a. to be yourself.
It also surprised me how minimalistic Erasmus+ activities are. As a well-standing and stereotypically hedonistic Croat, who loves good food more than life, I was shocked by how low-budget everything was. For the first couple of days, I couldn’t realize how all the people there could ignore the fact that the food lacked (a fair amount of) salt, but after some time, I started being okay with it myself. Don’t get me wrong, I still miss well-seasoned and way-too-salted meals whenever I’m somewhere on Erasmus. I just realized that Erasmus+ doesn’t evolve around food but focuses on people, their skills, and the relationships participants build with one another. And if you never participate in such an activity as E+, you probably won’t understand how close you can get and how much you can share with them, even though you know you’ll never see most of them again. But don’t get me wrong, some people you’ll keep in contact with after the activity is over, and they will probably become some of your closest friends (or even more).
People told me after I got back from each E+ activity how much more grown-up I seemed to be. I spent my whole time in high-school dreaming about studying abroad, and while I still hope I’ll get to experience it, I don’t want it only to run away from where I was born anymore. Others say it comes with age and wisdom, but I don’t think people who haven’t tried Erasmus+ will ever understand all it took for me to appreciate little things in life and be grateful for what I have was just a little time to miss it.

U pravilu mi izjava kako sam bila dio određene Erasmus+ aktivnosti služi kao odličan početak razgovora. Nažalost, takvi razgovori većinom ne traju dugo jer, koliko mi se čini, svi jedva čekaju saznati što je to toliko posebno u Erasmusu da me potaknulo na to da određeno vrijeme provedem u zemlji u kojoj (najvjerojatnije) nikada nisam bila i okružena ljudima koje prethodno tomu nisam upoznala. U 99% slučajeva kada mi netko postavi ovo pitanje, koristim većini (Erasmusovaca) već izlizani odgovor i kažem im da to moraju sami iskusiti da bi saznali. Mogla bih im početi pričati kako su me ta iskustva natjerala na to da izađem iz zone udobnosti, da više cijenim ono što imam kod kuće i naučila me da sam premlada da me ograničavaju tuđa očekivanja i strah od nesavršenosti. Međutim, znajući u kakvu me brbljavu osobu pretvorio Erasmus+, mislim da bi mi to poslužilo samo kao uvod u jako dugačak monolog. Ipak, Erasmus+ aktivnosti doista su me natjerale da prođem kroz sve te (i mnoge druge) osobne promjene. Prvo što sam primijetila bilo je koliko su ljudi na međunarodnim susretima opušteni i koliko malo brinu o tome kakav će dojam ostaviti. Da ste me poznavali prije nego što sam se vratila sa svoje prve E+ aktivnosti, znali biste koliko bi me stresiralo kad stvari ne bi išle po planu i koliko sam energije ulagala u to da izgledam najbolje što mogu. Naučila sam da mi briga o tome kako izgledam i zamišljanje scenarija u kojima bi jednostavan razgovor s nekim mogao poći po zlu obično crpe energiju i čine me zarobljenicom vlastitog uma. To me učinilo osobom koja zna slušati, što je (uglavnom) korisna vještina, ali me također pretvorilo u osobu koja sjedi u zadnjem redu i jedva progovori kad ima nešto za reći. Ako ste i sami bili dio E+ aktivnosti, znate koliko je važno verbalizirati svoje misli i emocije kada ste okruženi ljudima iz različitih kultura i podrijetla. Trebalo mi je nešto vremena i nekoliko aktivnosti da uspijem, ali zahvaljujući Erasmusu konačno mogu razgovarati sa svima i više ne trebam prijatelja da naruči narudžbu u kafiću ili restoranu u moje ime. Štoviše, u posljednje sam vrijeme ja ta koja to radi za druge. Nadalje, uvijek sam se bojala da ću se osramotiti ako sam ono što jesam, stoga je bilo sjajno napokon moći biti svoja s nekim, a još bolje kad se prava ja doista svidi ljudima. Pretpostavljam da je to jedna od najvećih životnih lekcija koju vas Erasmus nauči – da se ne trudite izgledati najbolje što možete, već da budete najbolja verzija sebe, tj. da budete upravo ono što jeste jer ste takvi savršeni. Također me iznenadilo koliko su Erasmus+ aktivnosti niskobudžetne. Kao dobrostojeća i stereotipično hedonistična Hrvatica, koja voli dobru hranu više od života, bila sam šokirana koliko je sve bilo minimalistično. Prvih nekoliko dana nisam mogla shvatiti kako svi ljudi tamo mogu ignorirati činjenicu da hrani nedostaje (prilična količina) soli, ali nakon nekog vremena i sama sam se tome prilagodila. Nemojte me krivo shvatiti, još uvijek mi nedostaju dobro začinjeni i presoljeni obroci kad god sam negdje na Erasmusu. Ono što sam pak shvatila je da se Erasmus ne vrti oko hrane, već oko ljudi, njihovih vještina i odnosa koje sudionici grade jedni s drugima. A ako nikada ne sudjelujete u aktivnosti kao što je Erasmus, vjerojatno nećete shvatiti koliko se dobro zapravo možete upoznati i koliko toga možete podijeliti s potpunim strancima iako znate da većinu njih nakon programa nikada više nećete vidjeti. Međutim, s nekim ćete ljudima ostati u kontaktu nakon što aktivnost završi i oni će vam vrlo vjerojatno postati izrazito bliski prijatelji (ili čak i više od toga). Ljudi mi govore kako se sa svakom E+ aktivnosti činim sve odraslija. Naime, cijelo vrijeme u srednjoj školi provela sam sanjajući o studiranju u inozemstvu i, iako se još uvijek nadam da ću to doživjeti, ne želim više samo bježati od mjesta odakle sam. Ljudi oko mene kažu mi da to dolazi s godinama, ali nekako vjerujem da ljudi koji nisu otišli na neku Erasmus+ aktivnost nikad neće moći shvatiti koliko mi je upravo to iskustvo bilo potrebno da počnem cijeniti male stvari u životu i budem zahvalna na onom što imam te koliko mi je, na kraju krajeva, da naučim koliko mi neke stvari znače u životu, trebalo samo da mi privremeno nedostaju.